Najveće uzbuđenje nije ubiti već pustiti da živi, napisao je američki pisac i pustolov Džejms Oliver Kervud u romanu “Grizli” iz 1916. godine, priči o prijateljstvu između džinovskog grizlija i mečeta, koje je ostalo bez majke. Kroz film “Medvjed” iz 1988. godine, sineastičku adaptaciju Kervudovog romana, potpisnik ovih redova prvi put se bliže upoznao sa životom tih divnih životinja. Francuski režiser Žan Žak Ano je u ovom Cezarom nagrađenom kinematografskom remek-djelu, sa tek nekoliko rečenica koje izgovaraju dva glavna glumca, uspio ispričati nezaboravnu priču o medvjedima i ljudima. Radnja francuskog filma “Medvjed” smještena je na kraj 19. vijeka u kanadsku divljinu a započinje rođenjem mečeta grizlija koje rano ostaje siroče, nakon što medvjedica-majka gine pri padu s litice u potrazi za pčelinjim medom. Ostavši sam i bez majčine zaštite, mladunac uskoro sreće ogromnog mužjaka grizlija i vidjevši u njemu oca čini sve da ga ovaj prihvati i zaštiti. Golemi medvjed će postepeno mladunca staviti pod svoje okrilje, naučiti ga da lovi losose i preživi. Za to vrijeme dva prekaljena kanadska lovca-trapera tragaju za medvjedima u surovim planinama Britanske Kolumbije, nadajući se da će njihovo krzno skupo prodati. Naoružani “vinčesterkama”, zalaze duboko u divljinu i u jednom impresivnom, dramatičnom trenutku, spoznajući neraskidivu vezu sa prirodom, postižu mir sa medvjedima ali i ličnu transformaciju. Naime, jedan od lovaca (igra ga Čeki Karjo) susreće se oči u oči sa golemim grizlijem kojeg je prethodno ranio iz puške. Lovac je u tom trenutku nenaoružan i čini se da je strašna smrt u čeljustima ranjene i osvete željne zvijeri neizbježna. Ipak, razjareni medvjed neočekivano poklanja život čovjeku, okreće se i odlazi u društvu mladunčeta. Tada i čovjek, dokopavši se puške, puca visoko iznad krošnji borova i prestaje biti lovac. Film je ostao upamćen i po čuvenom filmskom medvjedu Bartu, ogromnom kodiaku visokom 2,90 m i teškom preko 700 kg, koji je kasnije igrao rame uz rame sa Entonijem Hopkinsom, Alekom Boldvinom, Bredom Pitom i mnogim drugim holivudskim zvijezdama. Žan Žak Ano je Barta prozvao Džonom Vejnom među medvjedima. Kroz međusobno povezane priče o životinjama i ljudima Ano je u filmu “Medvjed” obradio niz tematskih elemenata: rađanje, smrt, siročad, napuštanje, surovost, strah, glad, tugu, opasnost, opstanak, zaštitu, saosjećanje, samilost ali i temu preobraćenog lovca, kao direktnu referencu na originalni roman “Grizli” i njegovog autora, kojem je medvjed u lovu iz neobjašnjivog razloga poklonio život. Pisac Džejms Oliver Kervud, nekada i sam lovac, smatrao je taj roman autobiografijom onoga ko je godinama lovio prije nego što je spoznao da priroda nudi daleko veća uzbuđenja od ubijanja životinja. Film Žana Žaka Anoa, inače snimljen u nestvarno lijepim Dolomitskim Alpima, svesrdno su podržale Američka organizacija za zaštitu prava djece i životinja (AHA) i Svjetska fondacija za prirodu (WWF). Sa željom da se u najvećoj mogućoj mjeri sačuvaju životi medvjeda, počela je i priča o “Zaštiti mrkog medvjeda na području Dinarida”, projektu koji je sproveo banjalučki Centar za životnu sredinu – neprofitno i nestranačko udruženje sa glavnim ciljem da podiže javnu svijest o važnosti poštovanja i čuvanja prirode. Zaštita mrkog medvjeda na području Dinarida Priča o ovom važnom i plemenitom projektu započinje u drugoj polovini novembra 2015. godine, kada je u banjalučko naselje Lazarevo, tražeći hranu, dolutao mrki medvjed. U to doba godine, medvjedi su već trebali hibernirati. Međutim, klimatske promjene donijele su visoke temperature u zimskom periodu koje se negativno reflektuju i na medvjeđi zimski san. Naime, u trenutku kada na njihovom prirodnom staništu više nema dovoljne količine hrane medvjedi su budni, zbog čega dolaze u naseljena područja. Dvije godine nakon prvog dogodio se drugi slučaj. Ova zakonom zaštićena životinja u ljetno doba je dolutala do naselja Rekavice i napala mještanina. U oba slučaja radilo se o medvjedicama koje su lovci prinudno odstrijelili, jer su ugrožavale imovinu i bezbjednost ljudi. Stanovnici naselja Rekavice kasnije će prijavili da su dva mečeta, najvjerovatnije mladunčad odstrijeljene mečke, više puta viđena kako lutaju u potrazi za majkom. Boljeg rješenja u tom trenutku jednostavno nije bilo. Lovci su odstrel opravdali nepostojanjem specijalne puške za omamljivanje i adekvatanog plana reagovanja. Odstrel medvjedica zaista je pokazao nedovoljnu spremnost nadležnih u ovakvim situacijama. Iz banjalučkog Centra za životnu sredinu tada je rečeno kako odstrel ovih životinja ne smije biti jedino rješenje u ovakvim i sličnim situacijama. Izrazili su spremnost da se aktivno uključe u dugoročno planiranje zaštite medvjedom, kao i drugim velikim divljim životinjama, zajedno sa naučnom zajednicom i vladinim institucijama te zatražili hitan sastanak u nadležnom ministarstvu. Tako je započeo projekat “Zaštita mrkog medvjeda na području Dinarida” u okviru kojeg su pokrenuti brojni procesi vezani za održivo upravljanje medvjedom. Centar za životnu sredinu je u periodu od prvog januara 2018. do kraja decembra 2020. godine radio na realizaciji postavljenih projektnih ciljeva. Urađena je prva genetička analiza na dijelu populacije mrkog medvjeda u BiH. Pokrenut je proces izrade plana upravljanja medvjedom u saradnji sa Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske (važno je napomenuti da je ovo prvi takav dokument u izradi za pojedinačnu životinjsku vrstu u BiH). Radilo se i na uspostavljananju saradnje država koje dijele Dinarsku populaciju mrkog medvjeda. Resorno Ministarstvo RS je imenovalo i naročiti Interventni tim za krupne zvijeri, koji je obučen i opremljen sa dvije specijalne puške za uspavljivanje životinja – od kojih je posljednja nabavljena uz finansijsku pomoć Centra za životnu sredinu i njemačke fondacije EuroNatur. Šta je to puška za uspavljivanje? Prema anglosaksonskoj terminologiji, označavanju i klasifikaciji, koji se navode u literaturi, veterinarsko sredstvo za hemijsko obuzdavanje životinja iz daljine (davanje različitih lijekova u svrhu kontrolisanja ponašanja životinje) naziva se “trankvilajzerska puška” tojest “puška za umirivanje” (od engleske riječi “tranquilize” za umiriti, smiriti, opustiti, stišati; ili po grupi lijekova trankvilajzera). Sreće se i naziv “puška za hvatanje” (životinja) ili jednostavno – puška za ispucavanje strelica. Kod nas se odomaćio naziv “puška za uspavljivanje”. Radi se zapravo o naročito konstruisanom nesmrtonosnom (neletalnom) oružju podesivog pritiska, prilagođenom za precizno ispucavanje specijalnih, poput projektila oblikovanih, balističkih špriceva-strelica, opremljenih iglama i jarko obojenim repnim stabilizatorom. Prilikom pogotka balistički špricevi pod pritiskom automatski ubrizgavaju sredstvo za umirenje, uspavljivanje, paralisanje ili neki drugi medikament u

Ruski metak 7,62x54R je 130 godina u aktivnoj vojničkoj službi bez naznaka da bi se mogao penzionisati. Ovaj veteran je i odličan lovni metak, po performansama blizak modernoj municiji .308 Winchester. Povremeno nam se javljaju lovci sa željom da podijele vlastita iskustva ali i potraže savjet ili razjašnjenje različitih pitanja o vrstama oružja i municije.  Naime,  jedan mladi lovac u prilici je da po simboličnoj cijeni nabavi prilično dobro očuvan sovjetski obrtnočepni vojnički karabin iz Drugog svjetskog rata sistema Mosin Nagant M44 u kalibru 7,62x54R, sa kojim želi loviti divlje svinje. Njegovo pitanje bilo je fokusirano na dostupnost municije preko domaćih distributera a između ostalog je obuhvatalo upotrebljivost toga karabina u lovu, s obzirom na pravu ručicu zatvarača koja bi onemogućila postavljanje standardne montaže za optički nišan (ne radi se o snajperskom modelu puške Mosin Nagant M1891/30PU koji ima povijenu ručicu zatvarača i specijalnu montažu).  Jedan od najelegantnijih načina da se taj problem prevaziđe jeste pretvaranje ovog legendarnog oružja u spretnu skautsku pušku (prema konceptu  Džefa Kupera iz 1980-ih) postavljanjem montaže na bazu zadnjeg mehaničkog nišana, ali o tome nekom drugom prilikom. Međutim, kako se radi o odličnom metku za lovne svrhe, koji je po balističkim svojstvima skoro jednak mnogo mlađem metku .308 Winchester (7,62x51mm) dok je sa zrnom mase 9,7 grama približan vrlo popularnom .30 06 S, odlučili smo da taj slavni, stari ruski metak, koji proizvodi užički PPU i izvozi ga na sve strane svijeta, predstavimo onoliko koliko nam to prostor dozvoljava. 7,62x54R je naravno poznati vojnički metak za mitraljeze PKT odnosno jugoslovenske licencne mitraljeze Zastava M84 i snajperske puške sistema Dragunov SVD (takođe i srpske snajperske puške sistema Zastava M91), te brojne uglavnom ruske lovačke prelamače, a sa njegovim nastankom,  uvođenjem i istorijom neraskidivu vezu imaju upravo puške Mosin – Nagan. Nastanak i razvoj metka 7,62x54R Uporedo sa razvojem puške sistema Mosin – Nagan M1891, na kojoj su radili Sergej Mosin i belgijanac Leon Nagan, metak 7,62x54R razvili su ruski carski potpukovnik Rogovcev, pukovnik Petrov, natporučnik Savostjanov i inženjer Veltiščev na bazi austrijskog metka 8x50mmR i francuskog metka 8x56mmR. Naime, nakon Rusko – turskog rata (1877-1878. g.), za vrijeme koga je ruska armija bila naoružana jednometnim puškama sa obrtnočepnim zatvaračem sistema Berdan II u kalibru 10,75×58 mm, analizirana su bolna iskustva i brojne prednosti tada veoma modernih petnaestometnih turskih polužnih repetirki sistema Vinčester M1866 kalibra .44 Henry Rimfire nad pomenutim Berdankama (Turci su „vinčesterkama“ desetkovali Ruse koji su jurišali na utvrđeni bugarski grad Pleven).  Iz toga razloga, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da se puške sistema Berdan modernizuju i opreme višemetnim tubularnim magacinom, oformljena je 1882. naročita komisija za testiranje repetirki a u cilju da se iznađe moderno i optimalno rješenje nove službene puške i metka. Na scenu tada stupa kapetan ruske carske vojske  i inženjer, konstruktor oružja Sergej Ivanovič Mosin koji nakon više eksperimenata komisiji podnosi novu pušku. Ruska armija željela je da se preoruža modernom repetirkom čija je municija punjena bezdimnim barutom pa je Mosinova konstrukcija bila sazdana oko novog metka kalibra takozvane tri linije (stara ruska mjera) odnosno 7,62 milimetra dok u isto vrijeme komisji svoju konstrukciju puške u novom kalibru 3,5 linije (8,89 mm) podnosi i belgijski konstruktor Leon Nagan. U periodu od 1889. do 1891. komisija je ispitivala ta dva suparnička modela da bi se na kraju poslije niza modifikacija  pojavila nova puška koja je bila plod rada veće grupe konstruktora, međutim bila je to u osovi modifikovana puška Mosina sa pridodatim Naganovim rješenjima. Ta se puška danas uobičajeno naziva Mosin – Nagan a prvi model koji se pojavio i uveo metak 7,62x54R na svjetsku scenu bio je „Trolinijska puška model 1891“. Metak 7,62x54R  punjen je bezdimnim barutom, čaura je flašaste forme a dance ima puni vijenac tojest obod o čemu nam govori oznaka R (od engleske riječi – Rimmed).  7,62x54R predstavlja jedan od rijetkih masovno upotrebljavanih metaka koji ima takvu čauru što je tipično rusko rješenje iznuđeno tadašnjim niskim stepenom razvoja industrije uz želju da se pojeftini prozivodnja (proizvodnja čaure metka bez ivice zahtijevala bi više sredstava i vremena). Međutim takvo rješenje imalo je i svoje prednosti koje su se ogledale u izradi ležišta metka u cijevi sa nešto širim tolerancijama, dok je obod pomagao da se održi čeoni zazor u zavisnosti od variranja dužine čaura, što se sve skupa pokazalo kao pouzdano rješenje.  Tokom svoje više nego burne istorije, u kojoj je često bio službeni metak na obe zaraćene strane (kao što je slučaj u Zimskom ratu između SSSR i Finske 1939–1940), 7,62x54R  je prošao kroz mnogobrojne optimizacije i izmjene.  U početku bio je laborisan zrnom sa oblim vrhom mase 13,6g, i dužine 30,8 mm koje se u čauri fiksiralo sa tri uboda, da bi 1908. uvođenjem zrna sa punom košuljicom i oštrim vrhom mase 9,6g metak dobio oznaku M-1908. U toku 1930.  taj metak je dobio oznaku M-1908/30. Nakon toga su se pojavljivale najrazličitije verzije: sa pancirnim, obilježavajućim, zapaljivim i snajperskim zrnima (postojale su i specijalne modifikacije metka za avionske mitraljeze izuzetno visoke kadence ŠKAS i Ultra-ŠKAS). Danas se u službenoj upotrebi nalazi preko trideset najrazličitijih tipova ovog metka i dosta lovačkih tipova raznih proizvođača. Dimenzije i performanse Iako su se tokom istorije (u zavisnosti od zemalja koje su ga koristile) sretale različite oznake (7,62×53 mm, 7,62x53mmR, 7,62x54mm, 7,62x54mmR) utvrđena je zvanična oznaka tog metka i ona glasi: 7,62×54 mmR. Ukupna dužina metka iznosi 77,16 mm, dužina čaure je 53,72 mm, prečnik danceta 14,48 mm, dok masa zrna varira od 9,6 do 13,6 g, težina barutnog punjenja od 2,1 do 3,4 g, početna brzina zrna od 780 do 870 m/s, a kinetička energija na ustima cijevi kreće se od 2920 do 4466 J.Više modela pušaka „mosinki“ sa Crvenom Armijom došlo je i na naše prostore u ogromnom broju, a kupovinom licence za sovjetske tenkove T72, od strane bivše SFRJ sredinom osamdesetih, obuhvaćeni su i mitraljezi PKT u kalibru 7,62x54R. Taj je metak postepeno istisnuo 7,9x57mm a kroz licencni mitraljez Zastava M84 usvojen je kao službeni i od strane bivše JNA. Nešto kasnije poluautomatska snajperska puška Zastava M76 u kalibru

U vrijeme kada je nastao, .22 Hornet je bio najprecizniji malokalibarski metak. Vrlo brzo je prihvaćen od lovaca na divljač veličine lisice i šakala ali i takmičarskih strijelaca. Boljih balističkih performansi i snažniji od metaka .22 WMR (.22 Magnum) i .17 HMR, .22 Hornet svoju popularnost dugovao je i činjenici da je centralnog a ne ivičnog paljenja, kao pomenuta dva kalibra. Razvijen je od strane nekoliko američkih entuzijasta i konstruktora „wildcat“ kalibara 1920-ih godina, kada je bilo popularno eksperimentisati sa municijom neobičnih karakteristika i različitim zrnima i punjenjima. Metak .22 Hornet je zvanično uveo i predstavio Vinčester 1930. godine a njegov nastanak veže se najviše za ime Townsenda Whelena, lovca, oficira, avanturiste i puškara entuzijaste. Whelen je za početak razvio vlastitu konstrukciju zrna kalibra .223 tako što je košuljicu izradio od obične čaure metka kalibra .22lr. Novorazvijenu municiju testirao je na 100 i 200 metara gdje je dobio vrlo uske grupe (ne veće grupe od dva inča na 200m) što je bio izuzetan rezultat. Međutim, konstruktor je želio još bolje performanse i nezadovoljan barutom „DuPont“ oznake 1204, primijenio je novi tip punjenja. Nagovorio je svoje kolege iz firme „Hercules Powder Co.“ da razviju sasvim novu vrstu baruta. Taj novi barut imao je oznaku „2400“ jer je iniciran u ekperimentalnom metku imao sposobnost da potisne zrno mase 45 grejna brzinom od 2400 fps. U proljeće 1930. godine Whelen je sa prijateljima krenuo u lov i sa sobom ponio konvertovanu pušku Springfild 1922 obrtnočepnog zatvarača u novom kalibru. Lovu je prisustvovao i izvjesni Edwin Pugsley, jedan od izvršnih direktora Vinčestera, koji je toliko bio oduševljen preciznošću i učinkom novog metka „.22 Hornet“ (stršljen, kako je Whelen odlučio da ga krsti), da je organizovao zvanično testiranje. Nakon sprovedenih testova pokazalo se da je .22 Hornet najprecizniji puščani metak centralnog paljenja koji je fabrika Vinčester ikada testirala i taj metak je vrlo brzo uveden u serijsku proizvodnju a na tržište su izbačene dvje laboracije: jedna sa mekim olovnim ogoljenim vrhom a druga sa šupljim vrhom – oba metka imala su početnu brzinu od 2500 fps (oko 760 m/s). Performanse Metak .22 Hornet ne samo da je izuzetno precizan već i više nego prijatan za pucanje jer proizvodi vrlo mek trzaj. Njegova evropska oznaka je 5.6×35mmR („R“ je oznaka pune ivice čaure, ali treba još jednom naglasiti da je ovaj metak centralnog a ne ivičnog paljenja). Prvi Partizan iz Užica i dalje proizvodi ovu municiju, iako ona nije više ekonomična i široko prihvaćena kakva je bila u vrijeme nastanka. Iz balističke tablice za fabrički PPU metak .22 Hornet sa zrnom mekog vrha mase 2.90 g (45 gr), koju prilažemo, vidi se da balistička krivulja na 200 metara ima pad od 16.9 cm, a na 250 metara već 49 cm iz čega proističe da je efikasni domet 150 metara gdje ovo malo zrno ima brzinu 472 m/s i energiju 325 džula. Većina ozbiljnijih svjetskih proizvođača municije danas nude ovaj metak sa zrnima mekog ili šupljeg vrha te mase 2.2, 2.3, 2.9, ili 3 grama i početnih brzina obično u rasponu od 760 do 940 m/s. Energija na ustima cijevi kreće se oko 950J (brzina i energija zrna znatno su manje kada se ova municija ispaljuje iz kraćih cijevi). Metkom .22 Hornet se vrlo uspješno love lisice i divljač mekše kože, ne veće mase od 40 kilograma. Dobro plasiran hitac na takvu divljač obično će bez problema dosegnuti  vitalne organe i biti smrtonosan a zahvaljujući poslovičnoj preciznosti moguće je bez većih problema pogoditi i vrat. Ipak, .22 Hornet je daleko od idealnog metka za lov srneće divljači (za ovu namjenu postoje mnogo bolji i efikasniji kalibri). Taj je metak danas popularan najviše kod lovaca iz nešto starije starosne grupe, rođenih početkom pedesetih godina prošlog vijeka – u našim lovištima nije rijedak slučaj sresti starije lovce na lisice sa čehoslovačkim puškama Brno Model „Fox“ kalibra .22 Hornet (lovci iz pomenute starosne kategorije opisuju ovaj metak i kao savršen za lov na divlju mačku). Karabini Brno „Fox“ u ovom kalibru mogu biti savršen izbor za lovački podmladak u svrhu treninga na strelištu i lov na štetočine. Prema pozitivnom (važećem) zakonodavstvu (Zakon o lovu) BiH i Republike Srbije srnu je zabranjeno loviti municijom kalibra ispod 5,6 čija masa zrna je manja od 3,5 grama, što znači da se .22 Hornet sa odgovarajućom težinom zrna bez problema može koristiti u lovu. M4 puška za preživljavanje pilota i posada vazduhoplova USAF Nakon Drugog svjetskog rata Američko ratno vazduhoplovstvo počelo je opremati posade aviona sa puškama naročite konstrukcije namijenjenim prvenstveno preživljavanju tojest lovu i opstanku u divljini, po obaranju vazduhoplova. Interesantno je da su prve ovakve puške bile u kalibru .22 Hornet. Radilo se o tri konstrukcije izuzetno simplifikovanih pušaka; jedna je bila repetirka sa obrtno-čepnim zatvaračem, izvlačivim metalnim kundakom i magacinom kapaciteta 4 metka (puška za preživljavanje M4), druga je bila prelamača dvocijevka sa bok rasporedom cijevi (oružje za preživljavanje posada vazduhoplova M6, donja cijev u revolverskom kalibru .45 Colt iz koje se može ispaljivati i sačmena municija .410 odnosno 36) i treća repetirka Armalite AR-5 (MA-1). Komplet municije .22 Hornet, koji je išao uz ove puške, sastojao se od metaka laborisanih zrnima sa mekim olovnim ogoljenim vrhom koja nisu bila u saglasju sa Haškom konvencijom. Međutim, sva ta pakovanja imala su jasno upozorenje da su puške i municija namijenjene samo i isključivo ubijanju divljači zbog prehrane te da ni pod kojim okolnostima ne smiju biti upotrijebljene u ofazivne ili defanzivne svrhe protiv neprijatelja. Godine 1959. ove puške biće zamijenjene modelom u kalibru .22lr koji se proizvodi i danas kao puška za preživljavanje pilota i posada ratnih vazduhoplova. Radi se o poluautomatskoj pušci „ArmaLite AR-7 Explorer“ konstrukciji čuvenog Judžina Stonera. Piše: Draško Dragosavljević  

Sačmeni metak kalibra 12 uveden je prije 160 godina. Svi  mogući tipovi sačmarica nezaobilazno se izrađuju u kalibru 12 koji je postepeno istisnuo kalibar 10 zbog blažeg trzaja. Popularna “dvanaestka” nametnula se univerzalnošću kao apsolutni lider među sačmenom nunicijom svih kalibara. Nema sumnje da je danas najpopularniji sačmeni metak kalibra 12. To je najrasprostranjeniji lovački sačmeni metak u svijetu sa mnogo različitih konstrukcija, verzija, tipova i laboracija u zavisnosti od namjene (daleko više nego što je to slučaj sa takođe vrlo popularnim i zastupljenim kalibrom 16) – od lova i sportskih disciplina preko samoodbrambene do vojno policijske namjene. Svi mogući tipovi sačmarica izrađuju se u kalibru 12 – prelamače i kombinovane puske, repetirke svih vrsta kao i poluatomatske sačmarice. Kada u nekom filmu upratite sačmaricu bilo kog tipa, možete gotovo uvijek biti sigurni da je ta puška u kalibru 12. Vjerujemo da lovci dobro poznaju osnovne pojmove o sačmenoj municiji pa prema tome i sastavne dijelove sačmenog metka. Iz toga razloga se nećemo baviti definicijama i opisom opšte poznatih  stvari.  Međutim, ima dosta nejasnoća i nedoumica u razumijevanju određivanja i označavanja kalibra sačmenog metka a greške se u nemalom broju provlače čak i kroz oružne listove pa se tako često sreće pogrešna oznaka kalibra, na primjer “sačmarica kalibra 12 milimetara”. Pored toga, lovcima često nije u potpunosti jasan odnos između dužine sačmenog metka, dužine čaure istoga i dužine lažišta sačmenog metka u cijevi sačmarice. Isto tako, jedna od čestih zabluda je i pucanje krupnijom sačmom na većim udaljenostima. Ovo je prava prilika da na kratak i jasan način razjasnimo te nejasnoće. ODREĐIVANJE KALIBRA KOD LOVAČKIH PUŠAKA SAČMARICA Promjer ožlijebljenih (olučenih) cijevi je promjer po kome je cijev bušena a obzirom na naknadno ožlijebljenje kalibar cijevi je promjer između dva polja jednog naspram drugog, gdje cijev ima jednak (paran) broj žljebova, odnosno promjer između polja i žlijeba nasuprot tog polja kod cijevi koja ima neparan broj žlijebova. Kalibar ožlijebljenih cijevi izražava se u milimetrima. Međutim, kod pušaka sačmarica (kod pušaka glatkih, neolučenih cijevi) kalibar se ne izražava kao promjer cijevi u milimetrima već samo određenim brojem po sistemu koji su ustanovili Englezi (na primjer 12, 16, 20). Sistem je sljedeći: kada se od jedne funte/libre olova (453.6g) izlije 12 jednakih olovnih kuglica (istog promjera) onda se cijev puške čiji je promjer jednak promjeru ovih kuglica označava brojem 12 a ukoliko od iste količine olova izlijemo 16 kuglica identičnog promjera onda se puščana cijev čiji promjer odgovara promjeru jedne od 16 kuglica označava brojem 16. Iz ovoga naravno slijedi da je promjer cijevi kod kalibra 12 veći od promjera cijevi puške kalibra 16 iz prostog razloga što je promjer jedne od 12 kuglica veći od promjera jedne od 16 kuglica izlivenih iz iste količine olova. Brojna oznaka kalibra sačmarica govori nam dakle da je veličina poprečnog presjeka obrnuto srazmjerna veličini broja koji označava određeni kalibar te se iz tog razloga ne stavlja oznaka za dužinu (mm). Oznake kalibara sačmenih metaka su standardizovane i internacionalne – koriste se u svim zemljama od najmanjeg kalibra do najvećeg kalibra. Izuzetak jedino predstavlja najmanji sačmeni kalibar 36 tačnije njegova oznaka na engleskom području .410 je ustvari vrijednost promjera duše cijevi izražena u dijelovima inčima (1 inch = 25.4 mm). DUŽINA LEŽIŠTA METKA Vanjske diimenzije metka u odnosu na odgovarajuće dimenzije ležišta metka u cijevi od posebnog su znacaja. Ležiste metka je bilo u početku 65mm a danas je dužina ležišta porasla na 70 mm za normalne kalibre, 76 mm za magnume i 89 mm za super magnume. Municija normalnih kalibara se smije upotrijebiti u magnum puškama istih kalibara ali ne i obrnuto! Dakle, bez posljedica se može koristiti kraća municija iz dužeg ležišta ali nikako i ni u kom slučaju obrnuto. Ovo je neobično važno napomenuti jer bi nepažljiv lovac korišćenjem magnum municije u standardnoj pušci mogao da dovede u opasnost kako sebe i svoje oružje tako i druge ljude. Radi se naime o dužini čaure a ne o dužini metka. Na primjer, standardni sačmeni metak (patrona) dužine čaure 70 mm, u zavisnosti od fabričke tehnologije zatvaranja čaure prilikom punjenja (rubno „pertlovanje“ ili zvjezdasto zatvaranje), uvijek je kraći od 70 mm i lako ulazi u pušku sa ležištem od 65mm. S obzirom da se čaura prilikom ispucavanja u ležištu otvara to može biti vrlo opasno. Dužina ležišta metka označena na cijevi je dakle granica dužine čaure koja se smije upotrijebiti. Iz tog razloga svi lovci moraju voditi računa o dužini ležišta metka i dužini čaure što se lako provjeri na kutiji municije i oznakama na pušci. Mjere za metak i ležište metka u cijevi propisane su od internacionalne komisije za ispitivanje i žigosanje vatrenog oruzja (CIP) i kao norme prihvaćene od svih svjetskih proizvođača lovačkog oružja i municije. SAČMA Od kalibra sačmarice zavisi količina sačme koju sadrži metak i teorijski su uvijek efikasniji veći kalibri. Međutim, izbor krupnoće sačme, u zavisnosti od vrste divljači koja će se loviti, veći je problem od izbora kalibra sačmarice. Dosta lovaca smatra da je krupnija sačma ubojitija i efikasnija na većim udaljenostima ali to nije ispravno mišljenje jer je krupnije sačme manje u patronu pa i precizno nanišanjena divljač pogođena sa jednom ili dvije krupne sačme, sa veće udaljenosti, pada tek poslije pređenih nekoliko stotina metara a najčešće ostane nepronađena. Suština terminalne (ciljne) balistike sačme je u tome da divljač pada na mjestu usljed nervnog šoka nastalog istovremenim pogotkom većeg broja sačme (sačmenim snopom) pa makar ona bila i manje probojnosti a rjeđe usljed smrtnih povreda koje nastaju razaranjem vitalnih organa prodorom sačme u dubinu tijela. Sačma zbog oblika lopte ima loše balističke osobine i naglo gubi na brzini. Bitan je posip. Stoga pucanje sačmom na veće udaljenosti treba uvijek izbjegavati. Optimalna granična udaljenost za gađanje ne bi trebalo da prelazi 35-40 metara. Staro pravilo glasi da ako se lovac dvoumi između dvije krupnoće sačme uvijek treba izabrati onu sitniju. Na primjer, za zeca, najčešće lovljenu divljač kod nas, sačma od 3mm je sasvim dovoljna na početku a od 3,5 mm na kraju sezone. Standardna fabrička municija kalibra 12/70

Dužina cijevi nema praktičnog značaja i uticaja na efikasnost sačmenog metka, bitni su čokovi i posip.   – Čokovi imaju odlučujući uticaj na gustinu posipa sačme – Ubojitost zavisi prvenstveno od kvaliteta metka a ne od dužine cijevi – Ako se lovac dvoumi između dvije krupnoće sačme, uvijek treba da izabere sitniju   Mladi lovci se često pri kupovini svoje prve lovačke puške sačmarice pitaju koje su bolje, bokerice ili obične dvocijevke položare. Najbolji odgovor na ovo pitanje bio bi da je to isključivo stvar ukusa. Što se tiče izbora kalibra treba razmisliti. Puške kalibra 16  nešto su lakše od 12-ice i spretnije za pucanje. S druge strane, puška kalibra 12 je za nijansu efikasnija, jer u njene patrone staje malo više sačme nego u municiju kalibra 16. Istina, razlika nije velika, ali ako je lovac mlad i dovoljno snažan, svakako bi bolje bilo da se odluči za veći kalibar i težu pušku. Puška sačmarica bi, po staroj formuli, trebala da bude 100 puta teža od mase njenog osnovnog punjenja sačme. Metak kalibra 12 ima punjenje sačme između 32 i 36 grama. Tako se težina lovačke puške u kalibru 12 kreće između 3200 i 3600 grama. Težina puške u kalibru 16 je između 2800 i 3200 grama (punjenje sačme teško je od 28 do 32 grama), a težina puške u kalibru 20 je 2600 do 2800 grama. Lakše puške su prijatnije za cjelodnevno nošenje ali jače trzaju. Oni koji love na bogatim terenima, gdje im se pruža šansa da u jednom lovu ispale desetak i više metaka, treba da se odluče za težu pušku.  Lov sa takvom puškom biće i prijatniji i uspješniji.  Ako se lovac dvoumi između dvije puške približno jednake novčane vrijednosti ali različite mase, onda prednost treba dati težoj pušci. Zatim se postavlja pitanje dužine cijevi. Međutim, pri izboru lovačke puške sačmarice mnogo je važnije pitanje “čoka” (tojest stepena suženja pri vrhu sačmene cijevi) od dužine cijevi kako mnogi pogrešno zaključuju. Mlad i neiskusan lovac smatra da će glatkocijevna puška sačmarica sa dužim cijevima biti ubojitija od one sa kraćim i da će uspješnije obarati divljač na većim daljinama. Takva razmišljanja nemaju realnog osnova a dužina cijevi je samo u vrijeme kada se upotrebljavao crni barut  imala nekakvog značaja. Danas većina sačmarica u kalibru 12 ima cijevi dužine 72 cm, u kalibru 16 dužina je 68 cm, a u kalibru 20 cijevi su obično dužine 65 cm. Kombinovane puške, dvocijevke sa kuglom i sačmom ili trocijevke, bez obzira na kalibar, imaju cijevi duge između 60 i 65 cm.  Dužina cijevi nema praktičnog značaja i uticaja na efikasnost sačmenog metka. Odlučujući uticaj na gustinu posipa sačme imaju čokovi. Ubojitost, ako se radi o normalnim dužinama cijevi, zavisi prvenstveno od kvaliteta metka a ne od dužine cijevi.  Duže cijevi u kalibru 12 (obično ne preko 76 cm) imaju najčešće puške za gađanje glinenih golubova ali ne zbog boljeg učinka na većim daljinama, već zbog duže vizirne (nišanske) linije koju takmičari smatraju boljom. Valja znati da su cijevi sa punim čokom namijenjene za gađanje udaljenih ciljeva (naravno, ne udaljenijih od 50 metara) na otvorenim terenima. Slabije čokirane puške su univerzalnije, pogodnije su za mješovite terene i šumski lov. Cilindrične i slabo čokirane cijevi namijenjene su za lov pernate divljači na manjim odstojanjima, na pokrivenim terenima (šuma, trščaci, kukuruzišta). Svaka puška ima svoju “ličnu kartu”. Iz nje možemo lako pročitati čokove cijevi i procente količine sačme iz jednog metka, koja na daljini od 35 m ulazi u krug od 75 centimetara. Jasno je, što je procenat veći, čok je jači, a puška gušće nosi. Tablica posipa se čita na sljedeći način: pun čok 70 odsto, tričetvrt čok oko 65 odsto, polučok 60 odsto, četvrtčok oko 55 odsto, poboljšani cilindar 50 odsto i cilindar 35 do 40 odsto. Postoje različite moderne konstrukcije čokova ali ovo su osnove i temelj za pravilno razumijevanje. Veći problem od izbora sačmenog kalibra je izbor krupnoće sačme za određenu vrstu divljači. Veoma je rašireno shvatanje da krupnija sačma i dalje i bolje ubije. Zabluda je u tome, što je krupnije sačme manje u metku, pa i dobro nanišanjena divljač pogođena sa jednom do dvije krupne sačme (kuglice) pada tek poslije pređenih više stotina metara i često ostaje nepronađena. Divljač ne pada na mjestu od smrtnih povreda sačmom već od šoka nastalog istovremenim pogotkom većeg broja kuglica, makar i manje probojnosti. Za zeca, našu najčešće lovljenu divljač, sasvim je dovoljna sačma od 3 mm na početku sezone ili 3,5 mm na kraju sezone. Sačma ima loše balističke osobine zbog loptastog oblika i zato brzo gubi na brzini. Bitan je posip. Stoga pucanje na  većim udaljenostima treba uvijek izbjegavati. Optimalna granična udaljenost ne bi trebalo da prelazi 35 do 40 metara.  Staro pravilo glasi: ako se lovac dvoumi između dvije krupnoće sačme, uvijek treba da izabere sitniju. Kada je teren pokriven gustom vegetacijom ili je nepregledan, onda lovac mora da vodi računa o tome ima li koga iza divljači. To je kod sačmarica bar nekoliko stotina metara. Krajnji domet sačme zavisi, prije svega, od njenog prečnika. Krupnija sačma ima veći domet a sitnija manji. I ovdje postoji pravilo da je to najmanje sto puta više od krupnoće sačme izražene u milimetrima (krupnoća sačme u milimetrima pomnožena sa sto).  Na primjer sačma prečnika 3 mm ima domet 300 metara ! Ona od 3,5 mm – 350 metara, “šestica” – 400 metara, itd (evropske oznake krupnoće sačme date su u tabeli). Međutim, to nikako ne znači da na toj daljini možemo i odstrijeliti divljač. Na toj daljini sačma je opasna po čovjeka ili domaću životinju, ako bi se slučajno našli iza divljači, pri otvaranju vatre.   Zbog toga, sa oružjem uvijek oprezno !!! Piše: Draško Dragosavljević  

U februaru se svake godine tradicionalno održavaju hajke na vukove a pitanje najsrećnijeg izbora puške i metka, u zavisnosti od vrste lova, tih dana je jedno od najčešće postavljanih lovačkih pitanja. Da li su za lov na vuka najbolje lovačke puške sa olučenim cijevima ili glatkocijevne ali sa odgovarajućim metkom tojest sa jedinačnim zrnom?  Postoji li karabinski “vučji” kalibar? Zanimljiv odgovor smo dobili od jednog lovca nešto zrelije generacije koji kaže da je “Zastavinim Mini Mauzerom” u preciznom kalibru .222 Remington odstrijelio dosta vukova ali da taj kalibar nije za svakoga i da traži iskusno i sigurno oko. To je metak evropske oznake 5.7х43 Remington, poznat i kao .222 Remington Rimless (Rimless znači da je ovo metak bez ivice). Kod nas ga znaju i kao tipični srneći kalibar –  .222 Remington. Ovaj karabinski metak se zahvaljujući performansama dokazanim kroz višedecenijska iskustva lovaca na više kontinenata približio idealnom, mitskom „vučjem“ kalibru. Prvi put uveden 1950. godine, karabinski metak .222. Remington osmišljen je prvenstveno za odstrel kojota i vuka na udaljenosti do 200 metara. Metak .222 Remington razvio je čovjek po imenu Majk Voker (Mike Walker), inženjer iz fabrike Remington, a puška kojom je proizvođač metak uveo na tržište bila je Reminton Model 722, takođe Vokerova konstrukcija.  Proizvođač je pred svog inženjera postavio zahtjev za metkom centralnog paljenja malog kalibra bez ivice, namijenjenog kratkoj karabinskoj akciji, razantne trajektorije, čije će zrno od 3 grama na ustima cijevi imati brzinu od skoro 1000 metara u sekundi te na oko 200 metara imati visoke terminalno-balističke performanse. Majk Voker je u tome bez sumnje uspio. Tajna uspjeha ovog preciznog metka krila se u činjenici da su zahvaljujući razvoju koji je započet od nule izbjegnuti ograničavajući faktori koje sa sobom nosi modifikovanje već postojećih kalibara (sužavanje čaura itd). Inženjer Voker znao je šta radi pa tako čaura metka .222 Remington ima ugao ramena od 23 stepena i prilično dug vrat a to su samo neke od karakteristika koje balističari vide kao razlog za njegovu inherentnu, od samog starta ciljanu konstrukcionu preciznost. Kada se pojavio, .222 Remington bio je potpuno nov metak i drugi po redu karabinski metak centralnog paljenja razvijen za komercijalno tržište u ovom kalibru (5,6) sa čaurom bez ivice (prvi je bio metak .22 Newton).  U početku je uvedeno zrno mase 48 grena i nakon eksperimentisanja sa zrnom od 50 grena (3 grama) tanje košuljice ono je pokazalo najbolje rezultate i ustalilo se kao standardno. U isto vrijeme sportska benčrest takmičenja bila su u povoju.  I lov na vuka i benčrest gađanje papirnih meta zahtijevali su preciznost, mali trzaj, veliku početnu brzinu i razantnu putanju pa se tu novouvedeni kalibar .222 Remingotn uskoro ustoličio kao neprikosnoven. Metak je vrlo brzo osvojio cijeli svijet i od svih metaka ovog kalibra je vjerovatno najrašireniji pa tako nema proizvođača koji ne proizvodi puške u ovom kalibru. Predviđen je za karabine sistema “Mauzer” a dovoljno je jak za lov srna do srednje udaljenosti, kao i druge za ovaj kalibar dozvoljene divljači na udaljenosti do 200 metara. Sa početnom brzinom od 3200 stopa po sekundi (nešto preko 975 m/s) .222 Remington donio je veći domet od metka .22 Hornet i duži vijek puščane cijevi (samim tim duže očuvanu preciznost) nego što je to slučaj kod veoma brzog metka .220 Swift, poznatog po trošenju cijevi iz kojih se ispaljuje (zbog brzine trenja; .220 Swift je inače konstrukcija Vinčestera iz 1935. godine poznata i kao “najbrži metak svijeta” sa početnom brzinom od 1284 m/s kod najpotnetnije fabričke laboracije). Ranih 1950-ih godina precizna puška Remington ili Sako u kalibru .222 Remington bila je zaista pun pogodak a uz kvalitetnu optiku ova je kombinacija bila u stanju da postiže grupe od pola minuta ugla (0.5MOA) ako je strijelac znalački sam punio svoju municiju.  Puške u ovom kalibru bile su i još jesu popularne među damama lovcima i omladinom zbog blagog trzaja. .222 Remington najbolje se pokazao u lovu na divljač težine do 40kg  (60 kg bio bi maksimum za ovaj kalibar). Većina lovno-balističkih stručnjaka kalibar .222 Remington smatra donjom dopuštenom granicom energije za lov srneće divljač ali nije mali broj ni onih koji upravo ovaj metak preporučuju za lov na vuka. Mnogi su lovci zadovoljni ovim kalibrom mada se žale da im je veliki broj korektno pogođene srneće divljači (osim pogotka u glavu ili kičmu) imao prosječan bijeg 30 m. Oštećenje mesa, u poređenju sa srednjim kalibrima je skoro zanemarivo. Pri idealno plasiranom pogotku zrno sa djelimičnom košuljicom  mase 3,56 g, početne brzine 920 m/s, energije 1118 džula na 100 m, ispaljeno iz cijevi dužine 61 cm pravi prostrelnu ranu prsnog koša srndaća; prolazi kroz pluća, ostavlja iza sebe strijelni kanal, otvara sa suprotne strane izlaznu ranu promjera oko 3 cm i stvara krvni podliv. Divljač kratko odskoči s mjesta nastrela i umire u grčevima. Premda lovački metak .222 Remington pati od istih ograničenja na malim i srednjim udaljenostima kao i druga municija centralnog paljenja u ovom kalibru pri lovu na nešto težu divljač (do 60 kg), on je sposoban da ta ograničenja uspješno premosti svojom preciznošću i američki balističari preporučuju plasiranje hica u jednu od tri tačke. Radi se o tome da većina konvencionalnih lovačkih projektila ovog kalibra (zrna velike brzine) pri ulasku u tkivo iza sebe formiraju širok ali kratak strelni kanal (pulsirajuću ili temporalnu šupljinu, kavernu) koji se brzo zbog gubitka energije zrna skuplja nakon pređenog puta zrna od 15-ak centimetara. Zato je važno plasirati precizan hitac u tri vitalne tačke. Pogodak u spoj kičme i lobanje je najefikasniji – tu divljač sigurno pada u vatri. Spoj vrata i grudnog koša takođe kao i hitac plasiran odmah iza prednje noge pri čemu je izbjegnut pogodak u kost. Sve drugo rezultira raspadanjem projektila i širokom, plitkom ranom. Dugo vremena .222 Remington na glasu je kao idealno odmjeren i vrlo precizan kalibar za divljač veličine vuka iz prostog razloga jer je taj metak u vrijeme nastanka, kao potpuno nova konstrukcija, predstavljao ubitačnu kombinaciju visoke početne brzine, malog kalibra i pažljivo odabrane mase zrna uz vrlo blag trzaj i razantnu putanju.  Treba

Presudan značaj za uspješnost lova je dobar pogodak koji nećemo postići bez pravilnog čitanja balističkih tablica. Svi veći proizvođači municije za lovačke karabine u svijetu, u naročitim štampanim ili onlajn prospektima, katkad i (u kraćem obimu) na samoj kutiji kupljene municije, daju osnovne balističke podatke te municije. Balističke podatke municije različitih proizvođača naći ćemo i u katalozima oružja i municije velikih trgovačkih firmi. Ti podaci ne idu uvijek istim redom ili se inače ne podudaraju u svemu, ali redovno sadržavaju osnovne elemente, koji lovcu treba da pomognu u odlučivanju pri izboru municije. Tipične tablice balističkih podataka za određen metak počinju sa podacima o zrnu. Postoji ogroman broj različitih konstrukcija zrna koje se mogu svesti na tri osnovna tipa: zrna sa punom košuljicom (isključivo za streljačku upotrebu) i lovačka zrna sa otvorenim olovnim vrhom, katkad i sa ljevkastom rupom u vrhu, čija je svrha da što prije dovedu do deformacije zrna pri prolazu kroz tijelo divljači, pa time i po većaju prečnik prostrelnog kanala. Najčešće oznake za ova zrna su – FMJ (full metal jacket – puna metalna košuljica), SP (soft point – meki vrh) i JHP (jacketed hollow-point – šuplji vrh na košuljici). Dalje slijedi podatak o težini zrna. U Evropi, ovaj podatak dat je u gramima. Kod američke municije (ili za američke kupce) dat je podatak u grenima. Ako se želi preračunavanje sa jedne oznake težine na drugu, treba imati u vidu da je jedan gram 15,432 grena, odnosno jedan gren je 0.0648 grama. Obavezno se daju podaci o brzinama zrna na ustima cijevi na različitim uobičajenim lovačkim rastojanjima, najčešće od 0-300 metara. Podaci su izraženi u »m/s«, dakle koliku razdaljinu u metrima bi prešlo zrno za jednu sekundu, pri brzini koju ima na datoj udaljenosti. Podaci za američku municiju dati su u f/s (feet per second – stopa u sekundi). Za obračunavanje je potrebno znati da je 1 metar 3,2808 stopa, odnosno jedna stopa je 30,4797 cm. Čest podatak je i veličina barutnog pritiska. Nekada je ovaj podatak bio iskazivan u At (atmosfera – jedna tehnička atmosfera je jednaka pritisku koji vrši 1000 kg na kvadratni santimetar). U novijoj literaturi barutni pritisak se iskazuje novom jedinicom – barom. 1 bar odgovara pritisku od 1.02 kPa na kvadratni santimetar. Veoma važan element učinka zrna je njegova energija izražena u džulima. Energija zrna je u direktnoj zavisnosti od brzine zrna i njegove težine a može se izračunati jednostavnom formulom pri čemu je “q” težina zrna (izražena u kg.), “v” je brzina zrna, a “g” je ubrzanje zemljine teže (9.81). Ovom formulom se jednostavnim načinom doznaje energija zrna (tj. udarna snaga) izražena u metar/kilogramima. Novouvedena mjera za energiju je „J“ (joule – džul) koji iznosi 0,102 m/kg. Najčešće tablice već sadrže obračunatu energiju zrna. Ako su pred vama tablice gdje je energija još izražena u m/kg, dodajte tom podatku još jednu nulu na kraju: dobićete podatak u džulima, skoro sasvim tačan, što je za potrebe lovca-praktičara dovoljno. U pojedinim balističkim tablicama dat je balistički koeficijent (BC – ballistic coefficient) – mjera sposobnosti tijela (zrna) da savlada vazdušni otpor u letu. To je obrnuto proporcionalno negativnom ubrzanju: veliki broj ukazuje na nisko negativno ubrzanje – otpor zrna je mali proporcionalno njegovoj masi. BC se može izraziti jedinicama kilogram po kvadratnom metru (kg / m) ili funti mase po kvadratu inča (lbs / in ) (gdje 1 lbs / in odgovara 703.069581 kg / m). Presudan značaj za uspješnost lova predstavlja razumije se, dobar pogodak. Pogodak u srce oboriće krupnu divljač, makar pogođenu zrnom inače nedovoljno jakim za tu vrstu divljači. Pravi metak za određenu vrstu divljači je onaj koji će uspješno, dakle bez mnogo naknadnog traženja, oboriti i divljač koja baš nije idealno pogođena u “strogu” plećku. Osnovnu pomoć u procjeni dobrog pogotka divljači na različitim rastojanjima pružaju nam podaci o padu zrna, tzv. balistička krivulja. Njeno čitanje je jednostavno. Najčešće proizvođač prikazuje pad zrna, uz uslov da je puška bez optičkog nišana upucana da idealno pogada divljač na 100 metara. U tom slučaju će recimo zrno metka 30-06 proizvodnje PPU, težine zrna 11.7 grama, pri pucanju bez optičkog nišana, na pedeset metara prebacivati 1 cm, na 100 metara će biti “u nuli” (u tablicama obično naznačeno krstićem) a na 150 metara zrno će imati pad od 5.5 cm. Što su odstojanja veća, to će i pad zrna biti veći, ali to je već izvan lovčevog interesa, jer se na većim rastojanjima bez optičkog nišana i ne puca. Isto to zrno, pri pucanju sa optičkim nišanom, na 50 metara prebacivaće 2 cm, na 100 metara čitavih 4.5 cm, na 150 metara prebacivaće 2 cm, dok će na 200 metara imati pad od 4,5 cm, a na 300 metara pad od čak 34 cm. Preporučena daljina za ovaj metak pri pucanju preko optičkog nišana treba da bude 170 metara, na kojoj daljini će zrno pogoditi u nulu, dakle neće imati ni prebačaj ni podbačaj. Piše: Draško Dragosavljević

Ono što .30 06 može na 200 metara, to postiže .300 Winchester Magnum na 300 metara. Ko ovo smatra značajnim ima pred sobom jedan pravi “long range” metak. Američka kompanija Vinčester je 1958. godine, plasirala na tržište žestoki karabinski metak srednjeg promjera zrna i dobro izbalansiranih performansi pod oznakom .338 Winchester Magnum (8,6X63.5mm). Balističari amateri, tojest lovci i sportski strijelci koji sami eksperimentišu sa municijom (poznati kao “wildcatters”), na osnovu metka .338 Winchester Magnum razvili su novi metak sužavanjem čaure i laborisanjem zrnom kalibra .30 (7,62mm). Ta se kombinacija pokazala još bolje od polazne osnove i brzo je stekla popularnost, pa je švedski proizvođač municije Norma usvaja i 1960. godine predstavlja kao .308 Norma Magnum (7.62×65mmBR).Nekoliko godina kasnije (1963) i Vinčester, po uzoru na Normu, uvodi metak koji naziva . Remington Magnum (evropska oznaka 7.62x66BR). Radilo se o metku laborisanim zrnom kalibra 7,62mm (stvarni prečnik zrna iznosi 0,309 inča ili 7,85 mm) čija je čaura imala pojas i bila duža od čaure metka .338 Winchester Magnum. Rame je pomjereno maksimalno naprijed dok je vrat ostao kratak – ovim rješenjem dobilo se na zapremini čaure (čaura metka .300 WM duga je 66,55 mm, prečnik dna je 13,51 mm, ugao ramena iznosi 50 stepeni uz dužinu vrata čaure od 6,7 mm.) .300 WM razvijen je za obrtno-čepne karabine dugih akcija poput modela Vinčester M70 i Remington M700. Uskoro se pokazalo da Normin .308 Magnum nema šta da traži pored .300 WM pa je potpuno nestao sa tržišta. Metak kalibra .300 WM ubija sigurno i brzo divljač težu od 90 kilograma na udaljenostima do 300 metara i upravo se u tome ogleda njegov najveći adut. Lovci obično porede 7 mm Remington Magnum i .300 Winchester Magnum i pitaju se koji je metak bolji. 7 mm Remington Magnum (nastao sužavanjem čaure metka .458 WM), takođe jedan od novijih kalibara, rođen je 1962. godine, u vremenu kada se pomalo na silu htjelo smisliti nešto još bolje i jače. Tako ovaj metak ima sličnu udarnu snagu na 300 metara kao 7×64 na 200 metara, što je svakako dobro. Ali ako se uzme u obzir da ovaj drugi metak ima i na 300 metara dovoljno moći da obori jelena, (iako je na ovako velike udaljenosti možda bolje i ne pucati), onda se pomalo dovodi u pitanje, da li ova ne veoma značajna prednost vrijedi nošenja teže puške i nabavljanja rjeđe municije. Ipak, 7 mm Remington Magnum je veoma cijenjen metak, izvrsnih balističkih svojstava, koji ipak ne spada u kategoriju univerzalnih kalibara. To praktično znači, da ne lovite srneću divljač s njim, bar ne na uobičajenim rastojanjima, ako baš ne morate. Sve što je rečeno za kalibar 7 mm Remington Magnum u velikoj mjeri odnosi se i na metak .300 Winchester Magnum, s tim da je on još manje univerzalan, dakle još više usmjeren na krupnu divljač, ne samo evropsku. Uveden u lovnu praksu 1963. godine i među ljubiteljima magnum kalibara širi se sve više potiskujući čak i nešto jači 8X68S. Metak .300 Winchester Magnum je neka vrsta produžene ruke kalibra .30 06. Ono što .30 06 može na udaljenosti od 200 metara, to postiže .300 Winchester Magnum na 300 metara. Ko ovo smatra značajnim ima pred sobom jedan pravi “long range” metak. Tu važi pravilo da su ova dva najpopularnija karabinska magnum metka slična ali da je 7 mm RM namijenjen za lov divljači do 90 kg a .300 WM za divljač preko 90 kg tjelesne mase. Iskustva govore da je divljači mase 150-200 kilograma ustrijeljenoj kalibrom 7mm RM potrebno 45 sekundi da izdahne. To vrijeme kod precizno plasiranog hica kalibrom .300 WM iznosi svega nekoliko sekundi a divljač često pada i u vatri, na svim udaljenostima.  Jednom kada se ovo doživi u lovu i potpuno shvati, svi drugi argumenti brzo padaju u vodu (premda su oba ova odlična i razantna magnum metka značajno pomjerili efikasni domet u lovu na visoku divljač). Početne brzine se u zavisnosti od mase i oblika zrna kreću od 876 do nešto preko 1000 m/s, a energija na ustima cijevi od 4.000 do 5.410 džula. Zrna mase 150 grejna izuzetno efikasno obaraju divljač veličine osrednjeg jelena odnosno većinu svjetske jelenske divljači i antilopa. Metak .300 WM laborisan zrnima od 165 i 168 grejna iste terminalne efekete proizvodi kod dviljači mase 90 do 150 killograma. Za divljač mase između 90 i 320 kilograma najbolji izbor su zrna od 180 grejna. Postoje naravno i teška zrna od 200 i 220 grejna. Fragmentirajuća zrna namijenjena dalekometnom lovu postižu impresivne rezultate pogotovo u kombinaciji sa težom puškom (valja podvući da .300 WM proizvodi zaista žestok trzaj i traži težu pušku ili efikasnu gasnu kočnicu). Kao lovački metak .300 WM postao je pravi klasik i dugo godina zadržao popularnost u cijelom svijetu, bez obzira na nove konstrukcije i tipove metaka koji ga po performansama prevazilaze. Popularnost duguje dobrim dijelom i velikoj lepezi zrna različitih tipova i težina odnosno činjenici da je zahvalan za ručno punjenje i eksperimentisanje. Tako je stekao slavu i kod dalekometnih sportskih strijelaca koji posebno cijene razantnost putanje i mali uticaj bočnog vjetra na ovaj kalibar (u lovu se pokazao i kao neosjetljiv na različite prepreke poput lišća, granja i trave). Magnum metak .300 WM je takođe jedan od NATO snajperskih kalibara a koriste ga i brojne policije širom svijeta.                                                                                                               Piše: Draško Dragosavljević