Edit Template

12. Septembra 2023.

Bajkal IŽ MP94 – Koja su to kola bolja od Moskviča?

“Koja su to kola bolja od moskviča?”, legendarna je replika iz kultnog filma Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića „Balkanski špijun“ a koju izgovara Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) na pitanje kćerke Sonje (Sonja Savić) da li da „prodaju moskvič jer troši benzin k'o đavo“. Postoje naravno neuporedivo bolja i ekonomičnija kola ali ovaj, uz mnoge druge simbolične segmente filma, kroz više slojeva smisla oslikava ne samo Iliju, nepopravljivog “staljinistu” i „informbiroovca“ i društveni ambijent, tojest istorijsko vrijeme u kome su radnja i junaci smješteni (vrijeme 1980-ih u kojima je svaki građanin SFRJ imao kao zadatak ekonomsku stabilizaciju), već i tipični sovjetski „tenkovski“ pristup konstrukciji vozila.  Moskvič 412, automobil iz filma,  uveden je 1967. godine kao malo porodično vozilo. Dijelio je osnovne zajedničke karakteristike sa većinom sovjetskih automobila a to će reći ogromnu potrošnju goriva, ali i pouzdanost, izdržljivost, neprikosnovenu robusnost, opštu jednostavnost, dobro riješen sistem za grijanje uz razne propuste u završnoj obradi i kontroli. Takođe, naglasak je pri konstrukciji stavljen na laku zamjenu dijelova čak i kod kuće. Taj pristupačni ali neprivlačni automobil, iako proizvod moskovske fabrike AZLK koja je osnovana 1930. zahvaljujući stručnjacima iz američkog Forda (prvi poslijeratni Moskvič-400 bio je zapravo čista kopija Opel Kadett-a iz 1937. izrađena na originalnim mašinama koje su Sovjeti po slomu nacističke Njemačke zaplijenili iz fabrike Opel i dopremili u Moskvu), predstavljao je simbol sovjetske srednje klase. Po izdržljivosti je podsjećao na tenk a uz brojne mane bio čuven i po tome što je gutao sve moguće vrste goriva uključujući i rakiju, međutim pružao je mnogo više nego što je koštao.  Ako govorimo o estetici tih automobila, reklo bi se da kroz dizajn i filozofiju Moskviča 412 jasno provejava tipični socijalistički realizam – naročit realistički stil u umjetnosti koji je nastao u SSSR 1930-ih sa zadatkom da širi i jača ideje komunizma i socijalizma. Taj stil jekao osnovne teme imao industrijalizaciju zemlje i njegovanje kulta ličnosti a karakterisala ga je  izuzetna nemaštovitost u izrazu.  Socrealizam je u bivšem Sovjetskom savezu bio zvanični pravac u arhitekturi, likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti više od 60 godina a neposredno nakon Drugog svjetskog rata on se proširio i po svim bivšim jugoslovenskim republikama da bi, nakon početka razlaza sa SSSR odnosno zemljama Imformbiroa, počevši od 1948. godine bio postepeno napušten.   Međutim, iako je tadašnja FNRJ “revizionistički skrenula sa pravog puta”, tojest „izdala“ principe marksističko-lenjinističke, izvorne sovjetske komunističke ideologije,  “moskvič” ipak kasnije nije bio ideološki nepodoban. Ovaj mali tenk je lako pronašao put do domaćih kupaca te je niskom cijenom a visokom izdržljivošću polako osvajao ne samo jugoslovensko već i zapadnoevropsko tržište. Uvozio se dugo u bivšu SFRJ gdje je bio jedan od najčešćih automobila  60-ih i 70-ih. A uvozilo se pa i kopiralo dosta toga sovjetskog (podsjećanja radi, Zastava je kopirala AKM tako što je lično Tito preko jedne nesvrstane zemlje obezbijedio potrebnu količinu pušaka, natravno bez znanja SSSR).     U ovaj kontekst lako može da se postave i brojni sovjetski modeli lovačkih pušaka sačmarica. Naime, za vrijeme bivše SFRJ, pored domaćeg oružja iz kragujevačke Zastave i kranjske Puškarne i oružja koje su naslijedili, lovci su posjedovali najčešće one puške koje je bivša država najviše uvozila. Bile su to prije svih cijenom vrlo pristupačne a kvalitetne i neobično pouzdane sovjetske pa čehoslovačke i puške iz bivšeg DDR-a, a u znatno su manjem broju uvožene sačmarice italijanskih i belgijskih marki. Oružje ostalih brojnih svjetski poznatih proizvođaca, poput onih iz Španije, Francuske, USA i Japana, nije uvoženo uopšte a engleske najskuplje sačmarice bile su pravi rariteti u jugoslovenskim lovištima. Doduše, austrijske, mahom kombinovane puške visokog kvaliteta (na primjer puške iz čuvenog austrijskog oružarskog centra Ferlaha tojest Borovlja), nisu bile rijetka pojava ali su se po pravilu sretale u rukama imućnijih lovaca, ljubitelja najboljeg ručno izrađenog lovačkog oružja.  Sovjetske lovačke sačmarice odgovarale su dakle kupovnoj moći većine domaćih lovaca, a njihov radni vijek pokazao je da su na nivou daleko skupljih lovačkih pušaka sa Zapada.   Od više tipova i marki sovjetskih dvocijevki u SFRJ su najmasovnije uvožene i korišćene puške fabrike IŽ iz grada Iževska. Ali šta to direktno povezuje automobil „Moskvič 412“ i lovačke puške marke IŽ? Povezuje ih naime prosta činjenica da su jedno vrijeme proizvođeni u istoj fabrici u Iževsku ali uvijek po istoj sovjetskoj logici i filozofiji gdje su lakoća upotrebe, ergonomija i dizajn žrtvovani na račun pouzdanosti, jednostavnosti upotrebe i izrade, kao i niske cijene. U čuvenoj fabrici oružja „Ижевский Mеханический Завод“, u kojoj je radni vijek proveo legendarni Mihail Kalašnjikov, licencno je od 1967. do 1976. proizvođen „Moskvič 412“ (IŽ-412) a upravo iz te fabrike stizale su najomiljenije sovjetske lovačke puške u Jugoslaviji.   Bile su to veoma dobro konstruisane i izrađene puške, prilično niske cijene a solidnog kvaliteta kao uostalom i puške ostalih sovjetskih marki. Najmasovnija sovjetska sačmarica položenih cijevi u Jugoslaviji bila je IŽ-58 a od bokerica ubjedljivo je najviše zastupljena bila IŽ – 27. Te puške su odlično prodavane i u zapadnoj Evropi jer je njihov kvalitet znatno prevazilazio zapadne modele u istoj cjenovnoj kategoriji.  I za modele ostalih sovjetskih proizvođača koji su uvoženi, poput bokerica TOZ 34 pa i onih visoke klase „MC 109“ i „MC 8“, važilo je isto pravilo – kvalitet,  pouzdanost i dugovječnost za malo novca.  Tako je i danas, pa se u rukama domaćih lovaca nalazi ogroman broj ruskog lovačkog oružja –  naslijeđenog, polovnog ili novog.  Ruska fabrika “IŽ Baikal” odlično radi (iako se moskvič odavno ne proizvodi) a jedan sasvim novi model lovačke kombinovane puške, izrađen po staroj i provjerenoj logici visoke pouzdanosti i izdržljivosti sve je popularniji u rukama domaćih lovaca i  vrijedi daleko više nego što je plaćen. Radi se o modelu Baikal IŽ MP94.  Istorija IŽ-a Prije nego što pređemo na opis ove puške, valja ponešto reći o čuvenoj fabrici iz Iževska. Već dva vijeka prvo mjesto po proizvodnji oružja u Rusiji sa gradom Tulom, dijeli Iževsk – glavni grad Udmurtske Republike. U Iževsku je arsenal osnovan još 1807. da bi nekoliko godina kasnije u njemu bilo proizvedeno preko šest hiljada kremenjača za vrijeme rata sa Napoleonom. Zna se kako je Napoleon

Bajkal IŽ MP94 – Koja su to kola bolja od Moskviča? Read More »

Srpski “mauzer” kroz tri vijeka

Iole ozbiljnije govoriti o obrtno-čepnim karabinima proizvedenim u staroj i uglednoj srpskoj fabrici Zastava oružje, koja ove godine slavi 167 godina postojanja, nemoguće je bez osvrta na tradicionalnu, neraskidivu povezanost te fabrike i srpskog naroda sa prepoznatljivim sistemom “Mauzer”. U rukama srpskog vojnika “mauzer” puškama različitih sistema je više puta kroz istoriju izvojevana sloboda. Krajem prošle dekade legendarna fabrika iz Kragujevca nastavila je usavršavanje lovačkog karabina sistema “Mauzer” i na tržište plasirala potpuno nove modele, a mi vas kroz tekst koji slijedi vodimo na zanimljivo i poučno putovanje. Istorijska povezanost “Zastave” i “Mauzera” Tradicija proizvodnje, razvoja i upotrebe različitih modela pušaka sistema “Mauzer” na tlu Srbije seže u istoriju, tačnije 1878. godinu, a za nastanak te tradicije vezana su četiri bitna imena – Kosta Koka Milovanović, Gojko Đurić te braća Paul i Vilhem Mauzer. Priča je prilično interesantna, moglo bi se čak reći i ljubavna sa srećnim završetkom. Naime, za vrijeme srpsko-turskih ratova (ratovi za nezavisnost i oslobođenje vođeni u periodu od 1876. do 1878. kojima je prethodio ustanak u Hercegovini, 1875. godine) pokazale su se sve loše strane konvertovanih srpskih vojničkih pušaka različitih sistema (na primjer konvertovane jednometne puške ostraguše sistema “Green” M1867 i “Peabody” M1870). Takođe, one malobrojne puške višeg kvaliteta, tokom ratova su potpuno istrošene pa se logično nametnula potreba za nabavkom novog savremenog oružja – potreba za potpunim preoružavanjem. Kako bi ispitivanju i izboru nove službene puške pristupila što studioznije i ozbiljnije Kneževina Srbija je, u saglasju sa novousvojenim Zakonom o ustrojstvu oružnog fonda, osnovala 1878. godine Artiljerijski komitet sa zadatkom da izradi program preoružavanja. Artiljerijski komitet izbor novog modela službene vojničke puške daje u ruke naročitoj komisiji sa majorom Kostom Kokom Milovanovićem na čelu. Komisija za izbor nove službene puške uskoro raspisuje veliki međunarodni konkurs na koji se prijavljuju neki od najuglednijih i najeminentnijih evropskih i američkih proizvođača, a koji svoje predstavnike šalju u Beograd. Taj konkurs ne samo da je predstavljao svojevrsno otvaranje Kneževine Srbije prema svijetu već je to bio i jedan od prvih zaista ozbiljnih izazova za srpske konstruktore te prilika za razmatranje njihovih inovacija. Jedan od srpskih konstruktora-inovatora bio je upravo predsjednik komisije za izbor novog puščanog modela Koka Milovanović. Na konkursu je komisija ispitivala i ocjenjivala čak 93 puške različitih proizvođača i sistema, a na kraju su u uži izbor ušle samo dvije i to puška braće Mauzer Model 1871. te njena donekle usavršena varijanta Modela 1878. Bile su to prve službene “mauzerke” Njemačkog carstva, jednometke opremljene ranim obrtnočepnim dvodijelnim zatvaračem sa odvojivom glavom i tipičnim velikim zavrtnjem na tijelu zatvarača, koji obezbjeđuje nemogućnost vađenja zatvarača iz sanduka, dok se ne odvije za određeni broj krugova (ustavljač). Bravljenje je ostvareno jednim uzdužnim rebrom na tijelu zatvarača koje je bravilo sa desne strane sanduka u odgovarajući otvor. Ali, taj zatvarač je bio opremljen i prepoznatljivim dugim izvlakačem, sistemom udarnog mehanizma te karakterističnim rješenjem kočnice sa krilcem. Ovi detalji će kasnije u usavršenom obliku biti primijenjeni i prepoznatljivi na legendarnom sistemu “Mauzer 98”. Tu na scenu stupa major Milovanović lično se posvećujući usavršavanju pomenutih Mauzerovih rješenja. Izbor municije pao je na metak 10.15x63mmR punjen crnim barutom. Milovanović se u želji da poboljša balističke karakteristike oružja odlučio za dva tipa ožljebljenja, klasično paralelno i progresivno (klinasto) a komisija artiljerijskog komiteta je kao bolje rješenje ocijenila ovo posljednje, te je zahtijevano još da izmjene pretrpi i zadnji nišan. Pošto je i to urađeno, jednometna puška 10,15mm sistema “Mauzer-Milovanović M.1880” (Model 1878/80), poznata kao “kokinka”, zvanično je usvojena u naoružanje Kneževine Srbije. Jednometna puška sistema Mauzer-Milovanović M.1880 (Model 1878/80), poznata kao “kokinka” – službeno oružje Kneževine Srbije u kalibru 10,15mm. Ova puška bila je jedna od najkvalitetnijih i najmodernijih u trenutku kada je uvedena u naoružanje. Puška je imala karakteristični prosječeni zadnji dio sanduka za kretanje ručice kao i rani “mauzer” zatvarač i tipičnu šinu sa ulegnućem na vratu kundaka po kojoj se kretao zatvarač pri izvlačenju u zadnji položaj. Proizvodnja pušaka prvobitno je povjerena firmi braće Mauzer, a municija se proizvodila u Srbiji. Predviđeno je da artiljerijski karabini “mauzer-koka 1884” imaju tubularni magacin kapaciteta pet metaka. Smatra se da je “kokinka” bila najbolje oružje u svoje vrijeme u svijetu, a njene balističke performanse bile su impresivne, međutim samo nekoliko godine po usvajanju ove puške u naoružanje ona je postala zastarjela i anahrona jer je došlo do pojave modernih višemetnih brzometki i pojavom moderne municije malog kalibra punjene bezdimnim barutom. S tim u vezi Artiljerijski komitet ponovo zasjeda i ispituje više modernih rješenja brzometki pa 1890. godine najpozitivnije ocjenjuje špansko rješenje sa pet metaka u magacinu ispod zatvarača (sistem sa tubularnim magacinom nije se dobro pokazao). Zanimljivo je napomenuti i to da je u Kragujevcu izrađen prototip potpuno nove puške majora Milovanovića kapaciteta pet metaka impresivnih karakteristika sa pravočepnim zatvaračem ali ta puška nije doživjela serijsku proizvodnju. Srbija od Mauzera naručuje određenu količinu petometnih pušaka sistema “Mauzer M1898” u kalibru 7×57 Mauzer, ali nije finansijski u stanju da nabavi dovoljnu količinu potrebnu za preoružanje vojske. Sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela: 1902. godine konačno pada odluka da Srpska vojska modernizuje postojeće jednometne puške sistema “Mauzer-Milovanović M.1880” i to tako da ih konvertuje na novi petometni brzometni sistem te prekalibriše na moderni metak kalibra 7×57 Mauzer punjen malodimnim barutom. Taj odgovorni zadatak povjeren je 1906. godine srpskom Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu. Mašine su naručene u austrijskoj firmi “Steyr” koja ih Srbiji isporučuje sa određenom količinom već kupljenih gotovih pušaka i karabina kao i preko 50.900 cijevi kalibra 7×57 mm Mauzer a rukovođenje adaptacijom pušaka “Mauzer-Milovanović” na novi sistem povjereno je potpukovniku Gojku Đuriću u VTZ Kragujevac. Nove puške imale su službenu oznaku “Mauzer-Milovanović-Đurić M1880/1907 (M80/07)”. Radilo se o interesantnom oružju: sanduk, mehanizam za okidanje i zatvarač su zadržani (čelo zatvarača je prilagođeno novom metku, a promijenjen je i izvlakač), montirane su nove cijevi kalibra 7×57 i novi kundaci, a s obzirom da se radilo o prerađenim jednometnim puškama konstruisan je i uveden novi magacin kapaciteta pet metaka. Na taj način modifikovano oružje, uz više modela pušaka i karabina nabavljenih direktno od Mauzera (proizvođenih i u njemačkoj

Srpski “mauzer” kroz tri vijeka Read More »

Šumadijski “kalašnjikov” omiljen u Americi

Krajem prošle decenije kragujevačka fabrika Zastava oružje je, prvenstveno za američko tržište, iznova redizajnirala vojničku pušku M77, čime je dokazani, robusni i pouzdani sistem “kalašnjikov” dodatno prilagodila i približila civilima. Američki strijelci imaju samo riječi hvale za ovo kvalitetno oružje modernog i atraktivnog izgleda, a prihvatljive cijene. Kragujevački poluautomatski karabin ima oznaku Zastava M2010, u kalibru je .308 “Win”, a donosi nekoliko unapređenja, prvenstveno na polju ergonomije i odlično se prodaje u USA. Počeci razvoja FAZ (Familija automatskog oružja Zastava) i nastanak puške M77 Počeci razvoja familije FAZ sežu u sada već daleku 1959. godinu. Prema podacima iz monografije “Kolevka srpske industrije: sto pedeset godina fabrike oružja” (Zastava oružje, Kragujevac, 2003) istoričara naoružanja i inženjera Branka Bogdanovića, rad na razvoju jugoslovenske verzije automatske puške sistema “kalašnjikov” započet je bez licencnog prava i to na osnovu dva komada AK-47 koji su na tlo SFRJ dospjeli u rukama dva albanska dezertera. Pokazalo se, naime, da ta dva primjerka nisu dovoljna za izradu sumpornih odlivaka, uspješno kopiranje cijelog oružja i rekonstrukciju tehničke dokumentacije pa je lično Josip Broz Tito posredovao da jedna od zemalja Trećeg svijeta, bez znanja SSSR-a, ustupi SFRJ dovoljnu količinu automatskih pušaka AKM (Avtomat Kalašnikova Modernizirovannый) na osnovu kojih je taj sistem uspješno kopiran. Godine 1964. započet je razvoj verzije automatske puške oznake M64 u kalibru 7,62×39 mm, koja je 1967. godine dobila naziv M67. Razvoj se nastavlja pa je 1969. godine na osnovu M67 razvijena automatska puška M70 koja u naoružanje JNA ulazi 1970. godine. Zastava se prilagodila i zahtjevima stranog tržišta pa je tako, pored čitavog niza modela automatskih pušaka i automata nastala i automatska puška M.1977B1 kalibra 7,62×51NATO i njene brojne verzije. Radilo se u stvari o sistemu M70 prilagođenom municiji 7,62 NATO. Na osnovu puške M77 kasnije su razvijene civilne/lovačke verzije. Prvi Zastavin “civilni kalašnjikov” Manje je poznato da je još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka tim kragujevačkih inženjera fabrike “Zastava” ozbiljno radio na razvoju naročite civilne modifikacije automatske puške M77. Bio je to pravovremen “Zastavin” odgovor na finski Valmet M88 (modeli “Petra” i “Hunter”) u kalibru .308 Vinčester, a rezultat je bio neobično skladno pa i za današnje pojmove moderno oružje, za koje se sa pravom može reći da je prevazilazilo finske modele i bilo daleko ispred svog vremena. Stoga zaista čudi zašto ovo oružje nije ušlo u serijsku proizvodnju. Ukupna dužina oružja iznosila je 1.000 mm, a dužina cijevi 510 mm. “Zastavini” konstruktori do neprepoznatljivosti su redizajnirali M77 i to tako što su, za razliku od finskog “Valmeta”, čiji je kundak bio dvodijelni, kompletan sanduk postavili u elegantan jednodijelni kundak sa njemačkom obrazinom tipa “izražena svinjska leđa” i gumenim odbojnikom. Poluga regulatora paljbe pretvorena je u diskretno krilce kočnice sa dva položaja (ukočeno i zakočeno). Zastava LKP96A (lovački karabin poluautomatski) Devedesetih godina prošlog vijeka razvijena je i uvedena nova civilna modifikacija automatske puške M77 pod oznakom LKP96A (lovački karabin poluautomatski). LKP96A predstavljao je modifikaciju vojničke automatske puške M77, što je izvedeno relokacijom obarače unazad, redizajniranjem poluge regulatora paljbe, uklanjanjem vojničkog rukohvata, kundaka i drvenih obloga te uvođenjem klasičnog lovačkog jednodijelnog orahovog kundaka sa izraženim pištoljskim rukohvatom. Gasni cilindar bio je ogoljen, a u jednodijelni kundak spakovan je kompletan sanduk oružja. Sa desne strane puške, iznad obarača, prorezan je otvor u kundaku za kretanje poluge kočnice (redizajnirana i skraćena poluga regulatora paljbe), zadržani su klasični mehanički nišani sa vojne osnove, a sa lijeve strane sanduka nalazila se šina za montažu optičkog nišana. Ipak, lovačko oružje LKP96A nije doživjelo masovniju proizvodnju i upotrebu. “Zastava M2010” (ZASTAVA PAP M77 PS) Poluautomatska lovačko/sportska puška Zastava M2010 u kalibru .308 “Winchester”, kao i prethodno opisani karabin, bazira se na dokazanoj i pouzdanoj pušci M77. Zastavini konstruktori i ovoga puta gledali su da se novim kozmetičkim detaljima što više udalje od tipično vojničke estetike M77, ali srce Sistema ostalo je nepromijenjeno. Ubjedljivo najpouzdaniji i najpopularniji princip funkcionisanja poluautomatskih i automatskih pušaka, genijalni izum Mihaila Timofejeviča Kalašnjikova – sistem AK47 primijenjen je i na novom karabinu Zastava M2010. O AK47 sistemu danas je poznato uglavom sve, ali ovom prilikom još jednom ćemo ukratko opisati princip njegovog funkcionisanja. Puške ovog sistema imaju rotacioni zatvarač, a rade na principu pozajmice barutnih gasova i to tako što se gasovi kroz naročit otvor, izbušen u cijevi, usmjeravaju prema čelu klipa koji je sastavni dio sklopa nosača zatvarača (tzv. klip dugog hoda). Pošto se dejstvom udarača i udarne igle aktivira metak u njegovom ležištu, zrno se odvoji od čaure i ureže u žljebove te započne svoj put kroz dušu cijevi. U trenutku kada zrno na svom putu kroz cijev ostavi otvor za pozajmicu iza sebe, barutni gasovi ulaze u kanal i kroz barutnu komoru dejstvuju na čelo klipa, a višak gasova biva eliminisan kroz otvore sa prednje strane gasnog cilindra. Gasni klip pod dejstvom barutnih gasova ide unazad protiv povratne opruge zajedno sa nosačem zatvarača za oko 8 mm dok za to vrijeme zatvarač ostaje zabravljen. U vremenu koje protekne dok nosač zatvarača izvrši pokretanje zatvarača i njegovo obravljivanje (dok pređe 8 mm) zrno napušta cijev, dakle u tom vrlo kratkom vremenu otvaranje zatvarača se odlaže, dok pritisak u cijevi ne padne na bezbjedan nivo. Pošto ga nosač sada vuče, zatvarač se rotira i odbravljuje izvlačeći pomoću izvlakača praznu čauru te na svom putu unazad naleće na izbacivač, čaura dnom udara u njega i biva izbačena. Krećući se dalje nazad sklop nosača zatvarača zapinje udarač, a u povratku skida svjež metak sa okvira, ubacuje ga u cijev i ponovo zabravljuje. Do opaljenja, razumije se, neće doći sve dok se ponovo ne izvrši okidanje, jer lovačka puška dejstvuje isključivo poluautomatski. Ono što strijelci posebno izdvajaju kao odlično rješenje na M2010 jeste ergonomični polimerski kundak originalnog „Zastavinog“ dizajna. Naime, kundak je tako dobro riješen i pozicioniran da njegova obrazina omogućava optimalan položaj glave, odnosno oka strijelca pri upotrebi kako mehaničkih, tako i optičkih nišana. To je rijedak kvalitet na većini lovačkih derivata sistema AK47. Udobni pištoljski rukohvat je izveden integralno sa kundakom, a otvor za palac je takođe odlično ergonomski riješen. Sam kundak je u “monte karlo”

Šumadijski “kalašnjikov” omiljen u Americi Read More »

Steyr Monobloc – Austrijska revolucija iz jednog komada čelika

Steyr Monobloc je revolucionarni lovački karabin čiji su sanduk i cijev izrađeni od jednog bloka čelika metodom hladnog kovanja. Do sada je u svijetu uobičajena praksa bila da se cijev i sanduk karabina izrađuju odvojeno. Austrijski proizvođač Steyr Arms sa modelom Monobloc postigao je najviši mogući stepen saosnosti i čvrstoće sanduka i cijevi. Čuveni austrijski proizvođač Štajer – Manliher (od 2019. godine zove se Štajer Arms) zablistao je na prošlogodišnjem nirnberškom sajmu lova, sportskog streljaštva i života u prirodi  IWA sa novim lovačkim karabinom “Steyr Monobloc”, čiji su cijev i sanduk izrađeni od jednog bloka čelika metodom hladnog kovanja. Do sada je u svijetu bila uobičajena praksa da se cijev i sanduk karabina izrađuju odvojeno, nerijetko od različitih materijala, pa je revolucionarni novitet privukao dosta pažnje i u Americi, gdje je prikazan i na sajmu “Shot Show” u Las Vegasu. Austrijski proizvođač sa novim modelom postigao je najviši mogući stepen saosnosti i čvrstoće sanduka i cijevi (o čvrstoći spoja ne treba trošiti riječi) te napravio revolucionarni pomak u konstrukciji i izradi lovačkih karabina, pa se s pravom može očekivati da je “Monoblok” rodonačelnik novog koncepta, koji će u budućnosti biti uzor drugim proizvođačima.  Zašto dobre poznavaoce ne čudi da je upravo u austrijskom gradu Štajeru napravljen bitan iskorak u tehnologiji hladnog kovanja cijevi saznaćete u daljem tekstu ali prije toga, kako je i red, nekoliko riječi o proizvođaču. Istorija firme Štajer Arms Steyr Arms (Štajer Arms) je austrijski proizvođač oružja sa sjedištem u gradiću Sankt Peter in der Au, nedaleko od grada Štajera. U početku dio velikog konglomerata Steyr-Daimler-Puch (Štajer – Dajmler – Puh) firma se odvojila nakon što je konglomerat prestao da postoji 1989. godine. Tada započinje samostalan rad pod nazivom Steir Mannlicher AG. Od prvog januara 2019. godine naziv je promijenjen u Steyr Arms. U gradu Štajeru stotinama godina se kovalo oružje a toj tradiciji, koja datira još iz 12. i 13. vijeka, svakako je na ruku išla činjenica da obližnji rudnik Erzberg predstavlja najveći rudnik gvozdene rude u Austriji.  Šesnaestog aprila 1864. godine mladi kovač i puškar Josef Werndl (Jozef Verndl) zajedno sa svojim bratom osnovao je fabriku oružja koja će zahvaljujući brojnim inovacijama postati kamen temeljac za više današnjih važnih visoko-tehnoloških austrijskih kompanija. Josef Werndl rano je prepoznao ogroman potencijal tada sasvim nove industrijske oblasti – elektrifikacije. 1884. godine zahvaljujući ovoj firmi u Štajeru je održana izložba na kojoj su prikazana elektrotehnička dostignuća i njihove prednosti. Tokom te izložbe osvijetljene su gradske ulice a u istorijskim knjigama ostaće zabilježeno da je grad Štajer prvi evropski grad u kojem je uvedena električna ulična rasvjeta. Ime velikog austrijskog konstruktora oružja Ferdinanda Ritera fon Manlihera neraskidivo je vezano za istoriju ove svjetski poznate kompanije.   Naš narod je firmu Štajer kroz istoriju upamtio po službenom pješadijskom naoružanju Austro-ugarskog carstva i to puškama sistema Štajer – Manliher M95 sa pravo-čepnim saobraćanjem zatvarača te pištoljima sistema Rot – Štajer M1907 i Štajer M1912. Lovački karabin sa jedinstvenim rotacionim magacinom sistema “Manliher – Šenauer”, zajednička konstrukcija inženjera Ferdinanda Ritera fon Manlihera i Ota Šenauera uvedena 1903. godine, bio je veoma kvalitetno napravljen i omiljen od lovaca u cijelom svijetu pa je njegova proizvodnja trajala sve do 1973. godine. Mlađim čitaocima svakako će prva asocijacija na pomen ove firme biti “bullpup” automatske puške sistema Štajer AUG, aktuelno službeno oružje austrijske vojske (Bundesheer) – oružje prepoznatljivog futurističkog dizajna, često viđeno u akcionim filmovima i kompjuterskim igrama koje ni danas, preko četrdeset godina od uvođenja, nije izgubilo oreol avangardnog. Treba svakako spomenuti i ultramoderne pištolje iz serije Štajer M, više nego dostojne konkurente velikom Glock-u. Ovom prilikom bitno je podvući da je krajem 1960-ih godina u proizovodnju uvedena službena vojnička snajperska puška sistema SSG 69 sa polimerskim kundakom. Već sljedeće 1970. godine na jednom streljačkom takmičenju austrijski oficir sa tom je puškom postigao svjetski rekord a njeni lovački derivati uskoro će osvojiti cijeli svijet i postati pravi bestseler. Tradicija hladnog kovanja cijevi u gradu Štajeru Manje je poznato da je tehnologija hladnog kovanja cijevi za vatreno oružje nastala u Njemačkoj, za vrijeme Drugog svjetskog rata, a brzo nakon rata tu je tehnologiju do savršenstva dovela firma u Štajeru, u Austriji.  Osnovne prednosti hladnog kovanja cijevi ogledaju se u uštedi u materijalu i završnoj obradi, visokoj produktivnosti, tačnosti ožljebljenja prema zadatim dimenzijama i poboljšanju mehaničkih svojstava čelika cijevi. Po svim pravilima izvedenim hladnim kovanjem dobija se precizna i dugovječna cijev. Osnovni tehnološki proces hladnog kovanja cijevi vuče korijene iz njemačke fabrike “Gustav Appel Maschinenfabrik” gdje su pred Drugi svjetski rat na taj način proizvođene injekcijske igle. Nakon što je počeo Drugi svjetski rat, potencijal te firme iskorišten je za proizvodnju mitraljeskih cijevi. Naime, čuveni mitraljezi MG42, popularni “šarci”, imali su visoku kadencu od 1200 do čak 1500 metaka u minuti koja je brzo trošila cijevi. Vojska je zbog toga trebovala mnogo mitraljeskih rezervnih cijevi i morao se pronaći način da se one brzo proizvedu.  Da bi ubrzali ratnu proizvodnju, Nijemci su primijenili tehnologiju proizvodnje injekcijskih igala u industriji naoružanja pri čemu je ožlijebljenje u cijevima formirano izvana, kovanjem po cijevi, bez klasičnog urezivanja žljebova. Pokazaće se da su tako proizvedene cijevi, za razliku od klasičnih, imale bolje karakteristike pri dugotrajnoj paljbi i pregrijavanju – obezbjeđena je bolja preciznost, dugotrajnost i očuvana tačnost. Dr. Bruno Kralowetz, jedan od inženjera i vodećih stručnjaka na ovom polju, nakon rata će (1945. godine) u austrijskom gradu Štajer sa kolegama uspostaviti firmu GFM GmbH (Gesellschaft für Maschinenbau) koja je i danas apsolutni lider na ovom polju – ogromna većina mašina za hladno kovanje cijevi proizvedena je u ovoj firmi. Proizvođači oružja u svijetu uskoro su i sami počeli uvoditi ovu tehnologiju ali su mašine za hladno kovanje kupovane u Austriji. Posebno je interesantno reći da je 1959. godine kragujevačka “Zastava” nabavila upravo austrijske GFM mašine za radijalno hladno kovanje (vjerovatno na ime ratne odštete) čime je postala jedan od pionira izrade cijevi ovom metodom, čak i prije nego što je ta tehnologija omasovljena na zapadu. Prema Roju Vederbiju, čuvenom američkom oružaru i osnivaču svjetski poznate puškarske firme, karabin “Vederbi Mark V”

Steyr Monobloc – Austrijska revolucija iz jednog komada čelika Read More »

Scroll to Top