Bajkal IŽ MP94 – Koja su to kola bolja od Moskviča?
“Koja su to kola bolja od moskviča?”, legendarna je replika iz kultnog filma Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića „Balkanski špijun“ a koju izgovara Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) na pitanje kćerke Sonje (Sonja Savić) da li da „prodaju moskvič jer troši benzin k'o đavo“. Postoje naravno neuporedivo bolja i ekonomičnija kola ali ovaj, uz mnoge druge simbolične segmente filma, kroz više slojeva smisla oslikava ne samo Iliju, nepopravljivog “staljinistu” i „informbiroovca“ i društveni ambijent, tojest istorijsko vrijeme u kome su radnja i junaci smješteni (vrijeme 1980-ih u kojima je svaki građanin SFRJ imao kao zadatak ekonomsku stabilizaciju), već i tipični sovjetski „tenkovski“ pristup konstrukciji vozila. Moskvič 412, automobil iz filma, uveden je 1967. godine kao malo porodično vozilo. Dijelio je osnovne zajedničke karakteristike sa većinom sovjetskih automobila a to će reći ogromnu potrošnju goriva, ali i pouzdanost, izdržljivost, neprikosnovenu robusnost, opštu jednostavnost, dobro riješen sistem za grijanje uz razne propuste u završnoj obradi i kontroli. Takođe, naglasak je pri konstrukciji stavljen na laku zamjenu dijelova čak i kod kuće. Taj pristupačni ali neprivlačni automobil, iako proizvod moskovske fabrike AZLK koja je osnovana 1930. zahvaljujući stručnjacima iz američkog Forda (prvi poslijeratni Moskvič-400 bio je zapravo čista kopija Opel Kadett-a iz 1937. izrađena na originalnim mašinama koje su Sovjeti po slomu nacističke Njemačke zaplijenili iz fabrike Opel i dopremili u Moskvu), predstavljao je simbol sovjetske srednje klase. Po izdržljivosti je podsjećao na tenk a uz brojne mane bio čuven i po tome što je gutao sve moguće vrste goriva uključujući i rakiju, međutim pružao je mnogo više nego što je koštao. Ako govorimo o estetici tih automobila, reklo bi se da kroz dizajn i filozofiju Moskviča 412 jasno provejava tipični socijalistički realizam – naročit realistički stil u umjetnosti koji je nastao u SSSR 1930-ih sa zadatkom da širi i jača ideje komunizma i socijalizma. Taj stil jekao osnovne teme imao industrijalizaciju zemlje i njegovanje kulta ličnosti a karakterisala ga je izuzetna nemaštovitost u izrazu. Socrealizam je u bivšem Sovjetskom savezu bio zvanični pravac u arhitekturi, likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti više od 60 godina a neposredno nakon Drugog svjetskog rata on se proširio i po svim bivšim jugoslovenskim republikama da bi, nakon početka razlaza sa SSSR odnosno zemljama Imformbiroa, počevši od 1948. godine bio postepeno napušten. Međutim, iako je tadašnja FNRJ “revizionistički skrenula sa pravog puta”, tojest „izdala“ principe marksističko-lenjinističke, izvorne sovjetske komunističke ideologije, “moskvič” ipak kasnije nije bio ideološki nepodoban. Ovaj mali tenk je lako pronašao put do domaćih kupaca te je niskom cijenom a visokom izdržljivošću polako osvajao ne samo jugoslovensko već i zapadnoevropsko tržište. Uvozio se dugo u bivšu SFRJ gdje je bio jedan od najčešćih automobila 60-ih i 70-ih. A uvozilo se pa i kopiralo dosta toga sovjetskog (podsjećanja radi, Zastava je kopirala AKM tako što je lično Tito preko jedne nesvrstane zemlje obezbijedio potrebnu količinu pušaka, natravno bez znanja SSSR). U ovaj kontekst lako može da se postave i brojni sovjetski modeli lovačkih pušaka sačmarica. Naime, za vrijeme bivše SFRJ, pored domaćeg oružja iz kragujevačke Zastave i kranjske Puškarne i oružja koje su naslijedili, lovci su posjedovali najčešće one puške koje je bivša država najviše uvozila. Bile su to prije svih cijenom vrlo pristupačne a kvalitetne i neobično pouzdane sovjetske pa čehoslovačke i puške iz bivšeg DDR-a, a u znatno su manjem broju uvožene sačmarice italijanskih i belgijskih marki. Oružje ostalih brojnih svjetski poznatih proizvođaca, poput onih iz Španije, Francuske, USA i Japana, nije uvoženo uopšte a engleske najskuplje sačmarice bile su pravi rariteti u jugoslovenskim lovištima. Doduše, austrijske, mahom kombinovane puške visokog kvaliteta (na primjer puške iz čuvenog austrijskog oružarskog centra Ferlaha tojest Borovlja), nisu bile rijetka pojava ali su se po pravilu sretale u rukama imućnijih lovaca, ljubitelja najboljeg ručno izrađenog lovačkog oružja. Sovjetske lovačke sačmarice odgovarale su dakle kupovnoj moći većine domaćih lovaca, a njihov radni vijek pokazao je da su na nivou daleko skupljih lovačkih pušaka sa Zapada. Od više tipova i marki sovjetskih dvocijevki u SFRJ su najmasovnije uvožene i korišćene puške fabrike IŽ iz grada Iževska. Ali šta to direktno povezuje automobil „Moskvič 412“ i lovačke puške marke IŽ? Povezuje ih naime prosta činjenica da su jedno vrijeme proizvođeni u istoj fabrici u Iževsku ali uvijek po istoj sovjetskoj logici i filozofiji gdje su lakoća upotrebe, ergonomija i dizajn žrtvovani na račun pouzdanosti, jednostavnosti upotrebe i izrade, kao i niske cijene. U čuvenoj fabrici oružja „Ижевский Mеханический Завод“, u kojoj je radni vijek proveo legendarni Mihail Kalašnjikov, licencno je od 1967. do 1976. proizvođen „Moskvič 412“ (IŽ-412) a upravo iz te fabrike stizale su najomiljenije sovjetske lovačke puške u Jugoslaviji. Bile su to veoma dobro konstruisane i izrađene puške, prilično niske cijene a solidnog kvaliteta kao uostalom i puške ostalih sovjetskih marki. Najmasovnija sovjetska sačmarica položenih cijevi u Jugoslaviji bila je IŽ-58 a od bokerica ubjedljivo je najviše zastupljena bila IŽ – 27. Te puške su odlično prodavane i u zapadnoj Evropi jer je njihov kvalitet znatno prevazilazio zapadne modele u istoj cjenovnoj kategoriji. I za modele ostalih sovjetskih proizvođača koji su uvoženi, poput bokerica TOZ 34 pa i onih visoke klase „MC 109“ i „MC 8“, važilo je isto pravilo – kvalitet, pouzdanost i dugovječnost za malo novca. Tako je i danas, pa se u rukama domaćih lovaca nalazi ogroman broj ruskog lovačkog oružja – naslijeđenog, polovnog ili novog. Ruska fabrika “IŽ Baikal” odlično radi (iako se moskvič odavno ne proizvodi) a jedan sasvim novi model lovačke kombinovane puške, izrađen po staroj i provjerenoj logici visoke pouzdanosti i izdržljivosti sve je popularniji u rukama domaćih lovaca i vrijedi daleko više nego što je plaćen. Radi se o modelu Baikal IŽ MP94. Istorija IŽ-a Prije nego što pređemo na opis ove puške, valja ponešto reći o čuvenoj fabrici iz Iževska. Već dva vijeka prvo mjesto po proizvodnji oružja u Rusiji sa gradom Tulom, dijeli Iževsk – glavni grad Udmurtske Republike. U Iževsku je arsenal osnovan još 1807. da bi nekoliko godina kasnije u njemu bilo proizvedeno preko šest hiljada kremenjača za vrijeme rata sa Napoleonom. Zna se kako je Napoleon
Bajkal IŽ MP94 – Koja su to kola bolja od Moskviča? Read More »




